Bila je to knjiga, neobična za čitaoca, smislena za pisca. Bila je to knjiga bez uobičajenog sadržaja. Njen sadržaj su činili samo naslovi.
U njoj je, bez puno reči, bio opisan ceo jedan život.
Naslovi se pišu sami. Iz nekih, meni neobičnih razloga, kod čoveka postoji potreba da objasni svaki. Zato odvajkada postoje gomile knjiga koje jedan čovek, u svojoj ograničenosti, nikad ne stigne da pročita. Možda je u tome simbolika nestanka najveće
Aleksandrijske biblioteke. Nije bila potrebna.
Nije, jer se te knige ne skupljaju. Svako svoju nosi sa sobom. Desi se, kad se dve sretnu, napiše se isti naslov i one nastavljaju zajedno.
Ne zaboravimo da su se naučni "fariseji i književnici", naslednici duha skepse, smejali Schliemannu kad je u potragu za Trojom pošao s Homerovom
Ilijadom pod mišicom. Možda je umetnost dublji depo memorije od ljudskog pamćenja.
No, kada se čovek oslobodi mehaničkih stega, zemlju će nastanjivati najplemenitija rasa ljudi. Ljudi koji će nositi svoje naslove, mešati i praviti nove sa drugima i živeti čekajući da se napišu novi, zajednički.
Moja ambicija u ovom tekstu se odnosila na analizu naše
indomašinske civilizacije, koja mi se u mnogim aspektima ne čini ljudskom. Intenzivan osećaj otudjenosti, uzdigao me je do alegorijske hipoteze.
U medjuvremenu ću možda shvatiti...
"Dubok je bunar prošlosti."
Thomas Mann